Stihovi koje volimo

Pišimo ovde stihove koje posebno volimo i koji su iz nekog razloga ostavili poseban utisak na nas. :hello:

Evo jedne pesme Hermana Hesea, koja mi se posebno dopada.

PONOVNI SUSRET


Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.

Herman Hese

LJUBAVNA PESMA

R.M. Rilke

Kako da dušu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom neće je tvoje
njihati daljine.

ali, ipak, sve što dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.

Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

Vesna Parun

SPALITI ZEMLJU

Istog časa kako si otišla
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politički
i stihovi o smrti

Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj načetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama

I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila

Istog časa kad si otišla
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvučni znak
zračni znak očajanja

To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika

Arsen Dedic

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali ovo ti moram reći
previše je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše u meni
voli i ljubi

Željko Krznarić

sanjam te,
u mislima si mojim,
zbog tebe placem,
svaku minutu koju sam bez
tebe svojom snagom brojim
cini mi se da si tu...
cujem tvoj osmijeh,
pricinjava mi se tvoj glas,
nije valjda da to nije nesto izmedu nas.

Pozelim da se pretvorim u zvuk..
Pozelim da ti udjem u ushi....i njezno shapnem volim te.........
Sanjam da sam zvijezda...sanjam da svijetlim na nebesima.....
i osvijetljujem tebi put......put do moga srca........
Sanjam da taj put je stvarnost...a ja samo san..
Zelim da budem ljubav...
Zelim da sam ti potrebna.... i da me nosish u svome srcu...
Mastam da sam sudbina... da imam moch nad nashim zivotima...
i da nas spajam......dok nas smrt ne rastavi....
Mastam da je to srecha....srecha potrebna i tebi..i meni !!

Mi tako daleko vise nismo mogli
u srcu bol,u dusi patnja
nisi znala kolika nasa bila je vatra
ali tako je to kad gajis trnje
trnje koje lice para i koje suzu stvara
ali znam trazit ces od mene oprost taj
al umjesto lica mog vidjet ces samo sjenu
Jedmon kad ostnes sama,kad mrak obasja svjetlost
zvat ces me imenom mojim,al javiti se necu ja!
samo zatvori oci,sjeti se ljubavi nase,vatrom ozarene
i kraj tebe pojavit cu se ja!!!

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost greje?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama veje.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Brinem, a dom je na dnu mog srca.
Čuvam se, a u meni straža bdije.
U mojoj novoj ljubavi se svije
svet lepi, da tu počiva i grca.

Rilke

Ti ispunjavaš moje misli
Dan za danom
Pozdravljam te u samoći
Van sveta
Ti si zagospodarila
Mojim životom i smrću.

Kao sunce na izlasku
Moja duša tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti ličiš na uzvišeno nebo,
Ja ličim na beskrajno more
A između pun mesec plavi.

Ti si večito spokojna
Ja sam bez počinka trajno
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srećemo.

---

Rabindranat Tagore

crvene je boje ime tvoje
tvojim imenom ljubav se moja zove,
u crveno zamotah sve što je tvoje
crveno sad je i srce moje,
da mi nije te crvene boje
za život ni ne bih imala volje
crvena mi boja tebe daje
i putem tim poželim dalje
da usred livade i cvijeća
srce osjeti što je sreća.