Vitomir Vito Nikolic

Vitomir Vito Nikolić

(1934 – 1994)

Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec pjevušimo pjesmu "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

Neka me ne bude

Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
- možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta.

PRVI SNIJEG

Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja, izađi da skitamo,
noćas je nestvarno lijep grad.

Dječak

Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali :
- Umrijeće ti majka!... Ko ubije lastu umrijeće mu majka!...
- Ja nemam majku – rekao je Dječak.
- Onda će ti umrijeti otac.
- Nemam oca.
- A brata, sestru?...
- Nemam ni brata, ni sestru.
- Nemaš baš nikoga?!
- Nikoga.
Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan?
Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj
više nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika...
- Žao mi je laste – rekao je tiho.

Još mogu poneki osmijeh da slažem…

Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom, osim sebi.

Ne daju mi bolnice: Brezovici,
Bežanijske kose, Kasidoli…
Uzalud se vraćam nekoj dragoj slici:
ptici, nebu, lišću…boli, boli, boli...

I krijem se tako krvav, unakažen
u zavjese svoje crne strašne kiše...
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
ali sve tiše, tiše, tiše...

UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU

Ponekad,davna,sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.

Gdje li si nocas,ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili jos uvijek,ko nekad,
lutas ponocnim Beogradom.

Da li jos trazis onog cudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si trazila uzaludno
i one noci kad smo se sreli.

Trazi,samo trazi,tragaj,
on ipak jednom mora doci
iz tvojih lijpih snova,draga,
u tvoje nimalo lijepe noci.

Kao sto dodju ove pjesme
iz divnih suma nepoznatih
pravo u nase ruzne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.

Posljednja pjesma

Lezim na odru, tih, uposcen
Do banalnosti, do gorkog stida,
Ulaze nekakve crne gosce,
Poneka pridje i zarida.

Okolo sjede. Tihi i tuzni.
Starci puse, pricaju, kaslju
I oprastaju mi velikodusno
Sve sto se zbilo uz veselu casu.

Vrline vezu uz izraz ozbiljan,
Pricaju sale sa smijeskom
(Ispada, eto da sam bio divan,
Smrti, moja jedina gresko!)

Lezim na odru, tih, uposcen,
Napolju sunce svakodnevno sija.
Ne znam da li je ko ozaloscen,
Ali, zaista, jesam ja.

***

Gdje smo se mi to sreli,
U kom zivotu i kada,
Lijepa smrti, je li,
Gdje smo se mi to sreli?

Otkud se mi to znamo
I otkud ta prisnost sada?
Da mi je znati samo
otkud se mi to znamo?

MOZDA

Mozda tu ljepotu
kojom zivim sada
u nekom zivotu
prosanjah
nekada
i ona me stize
sad
u mimogredu
u ovom zivotu
ko zna kom po redu.


Mozda bas ovako
i bas ovoliko
stajao sam davno
pred tom istom slikom
ne sluteci da ce
ona
jednog dana
izaci da zivi
izvan svoga rama.

USPAVANKA

Buji, paji,
grijehu moj mali,
spavaj, moja lijepa sramoto,
zbog tebe su me protjerali
da tuđe rublje prostirem plotom.

Nazvali su me svačim redom
i kleli,
i mene i tebe, sine,
kao da ti nijesi čedo,
lijepe oči materine.

Buji, paji,
da porasteš naji,
velik kao oni jablanovi,
snažan kao oni zagrljaji,
lijep kao ona mjesečina.

Spavaj,
lijepa sramoto materina.

Proljećna asocijacija

Zašto tvoj mali smijeh
ne može da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni
poput pšenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice
i postao mlinar vječito prašnjav
od tvoga smijeha?

Bez svega mogu

Bez svega mogu -
bez ruku,
bez nogu,
bez glave se
čak
osjećam
mnogo komotnije,
ali bez srca
- bez srca ne mogu,
tog malenog srca
svojeg i svačijeg.

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto toplo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.

Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!

Drumovanja

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram dans otić nekud, da potrazim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

Pismo mojoj učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam - daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Gdje smo se mi to sreli,
U kom životu i kada,
Lijepa smrti, je li,
Gdje smo se mi to sreli?

Otkud se mi to znamo
I otkud ta prisnost sada?
Da mi je znati samo
otkud se mi to znamo?

20.Avgust 1973.

Koliko kukavičluka treba za jednu
hrabrost
o jutro dobrodošlo
i koliko opet hrabrosti za kukavičluk
srce moje.

Čije srce noćas grije
tvoj veseli zvonki smijeh.
Srećo moja davno prošla,
kome li si dobrodošla.

НОЋ СА ДУБРОВНИКОМ

1.

Сви смо у опсади ових црних дана,
све нас подједнако туку, мој Госпару,
и с копна, и с мора - са свих страна
само грми: барут! барут! барут!

Не познајем никог сред дима и тмуше,
али ипак ћутим ову мржњу стару
коју никоговић сипа, обездушен,
на све што смо били, мој дични Госпару.

Његово је ово вријеме, и меци,
а наша је патња у сузи скривеној,
што је својој мртвој дугујемо дјеци
кад будемо, некад, смјели да плачемо.

2.

Зашто ли се сјетих трагичног Солина,
оног велеграда красних саркофага
што га, након двије хиљаде година,
затрпаше земљом па оде бестрага.

Није онда било ни рата, ни флоте,
ни пијане руље њихове и наше;
могао се Солин спасити страхоте,
могао је, али - ипак није спашен!

А шта тебе чека, Господине Граде,
у овој ноћи братске крвомутње,
док крвници мирно свој посао раде?...
Не дај, Боже, да се стекну моје слутње!

Ноћ, 11/12. нов. 1991.

Mir

Cudna me ponekad zhelja hvata
da kupim razglednicu i napishem:
"Dobro je: poshte rade, nema rata..."
I nishta vishe.

Zaboraviti
Sve zaboraviti i kafanu
i pjesme i nesne
i SVE
pa opet voljeti neku Anu
iz prve klupe petog C

pa opet sanjati
nedje uz kishu
gladan i zhedan
go i bos
velike ljude koji pishu
i zharko zheljeti
da budesh TO

Pa opet cutati Robinsona
i vjerovati
u sve priche
pa opet biti
divni siromah
koji sem srca
nema nicheg.

Stravični spokoj

otišao sa ovog mjesta
i zašao u prostor dostojni

nikad niko neće saznati
što se dešavalo u njegovim noćima
kako ga je ubijala monotonost požude
i gorčina
zbog sjene
s kojom je proživio u lažnoj bajci

nije mu bilo dovoljno
što je prevara bila božanska

prošao je sjećanjem
kao prorok
stravičnog spokoja
sopstvene Troje

2.
proglašavali su mu bijedu opštim dobrom
i s neshvatljivom lakoćom mjerili
njegove datume i prostore

bio je promašeni cilj
što nastavlja
pogođen tišinom

i bez kajanja
i prtljaga
ide
s onu stranu sebe nekadašnjeg

3.
stojao je u dubokoj noći
zagledan u zid naspram
ne bi li prepoznao
silu koja ga ima

i uvijek trenutak prije saznanja
zastiđen odustajao.

KLETVA


Bestraga ti glava
o ali bez traga
vec odavno ide
moja glava draga
iz zore
u zoru
a sta dalje
ko nas u taj bestrag
iz bestraga
salje....

Nisi nista ruzno
rekla dobra zeno
sve je to jos davno
ruznije receno
proklet sam ja
proklet
zna to ova glava
pa se evo
luda
nekako spasava
pa me evo nekud
ocajnika vodi
da mi pukne mramor
u nekoj slobodi.

RAZGLEDNICA IZ UMIRANJA


Pišem vam, evo,
dragi moji,
iz ovog lijepog umiranja,
kao što je red,
kao što pristoji
da se javljamo
tako
s putovanja,
s godišnjih odmora,
sa ljetovanja,
iz tamo nekih niških banja,
iz tako nekih budvi,
nekog kranja
- pišem vam, dakle
iz ovog lijepog umiranja.
Umiranje
- to je ovdje,
na jugu,
pa možda i nešto južnije
od juga,
tu vječne rane
svu noć šume tugu,
a jutrom opet sviće
zlatna tuga.

Tuge ovamo
ko sunca na Hvaru,
pa duša za čas
bakarno preplane
(samo što ovdje
ne daju ni paru
ako ponekad tuga
ne osvane).

Ostaću ovdje dugo
dugo
pa možda čak
i nešto duže,
srodio sam se, eto,
sa ovom tugom,
sa ovim ranama
što tugom
tuže.

BIĆE JEDNO VEČE

Jednom
kad bude veče
kad budeš sama
i bude neka kiša lila,
jednom
kad oko svojih usana
nađeš tuđi osmijeh, mila
znam,
biće ti teško a mene neće biti
da ti u tom času štogod kažem.
Biće jedno veče, jedna kiša i ti
koju sam divno umio da lažem.

DANE, ĐUBRE JEDNO

Ni u jedan dnevnik ovaj dan ne može,
Ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
Ni kiše da se pokisne do kože,
Ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja - izvan ljudi, mlako,
Niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
Gubi se natrag pa pristojno svani.

I OPET JESEN


I opet jesen
opet tutnje beskrajne kise po Niksicu,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikolicu.
I opet neka pisma duga,
ocajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A sta ako prosviram taj metak
kroz ovo celo neveselo,
pa onda pocne sve iz pocetka,
zivot, stradanja, pa opet celo,
a sta ako nema zaborava,
ako je to vjecna igra kruga,
a sta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.