Vitomir Vito Nikolic

First topic message reminder :


Vitomir Vito Nikolić

(1934 – 1994)

Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec pjevušimo pjesmu "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

PRVI SNIJEG


Sonja,izadji da skitamo,
imam ludu zelju veceras da lutam.

Sonja,izadji i iznesi samo
malo njeznosti ispod kaputa.

Malo njeznosti ,malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja , izadji da skitamo ,
nocas je nestvarno lijep grad.

MIR

Cudna me ponekad zelja hvata
da kupim razglednicu i napisem:
"Dobro je: poste rade, nema rata..."
I nista vise.

Zaboraviti
Sve zaboraviti i kafanu
i pjesme i nesne
i SVE
pa opet voljeti neku Anu
iz prve klupe petog C

pa opet sanjati
nedje uz kisu
gladan i zedan
go i bos
velike ljude koji pisu
i zarko zheljeti
da budes TO

Pa opet cutati Robinsona
i vjerovati
u sve price
pa opet biti
divni siromah
koji sem srca
nema nicheg.

MINUT CUTANJA ZA ZIVE

Oslušni ponekad, tako krišom,
i čućeš kako kisnu naše kosti
pod tamo nekom tamnom kišom
u toj svijetloj budućnosti.

SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
Kako je sve to živo u sjećanju,
Odsjekli su glavu nesrećniku,
A nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
Odlazio čitav jedan svijet,
Ta je muva mirno išla preko lica
Kao da se ništa dogodilo nije!

A tamo je negdje mirisala trava,
Šumorio jasen, cvrkutala ptica,
Sve je bilo isto, osim ova glava
Sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Čučao sam dugo i dok su ostali
Odlazili siti tog prizora ratnog,
Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI?
NIŠTA, rekao sam, sasvim mator!

NEKA ME NE BUDE

Neka me ne bude kad budem prestao da volim,
Jer tada od mene ne bi ostalo ništa..
Možda samo ugarak neki goli,
Od čitavog ovog velikog ognjišta..

REKVIJEM ZA SKITAČA

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
pozarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.

BEZ NASLOVA


Bijelim drumom ocajno proboden
drumujem, skitac, bez lijeka.

Idem kuda me oci vode
u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka.

NEDJELJA U GRADU N.

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuce do kuce,
ko da je sluacjno naljegla,
pa ne zna sta ce i kud ce.

Zastane ispred izloga,
da toboz kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krcmi nadje tisinu,
na trgu, opet, tisina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greskom naljegla
pa sad bi nekud-sto prije.

INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.


Ja sam bio kafanski i više niči,
i bio pust i prezren - neželjen ko grbar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.

Vito-dobri duh Nikšića

Poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presekao njegovo detinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Bio je svedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vreme Vito je živeo kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bežati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili poseta, a njemu ništa. Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vreme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razboleo se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živeo je ipak svoj život.

Prve zbirke pesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vreme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjede". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pesma Mikija Jevremovića "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pesmama ima puno sete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je preeminuo1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

FOTOGRAFIJA SA OSMRTNICE

Kada li se nasmijao
covjek shto se jutros smije
sa posmrtnog svog plakata
ko da nikad umro nije.

Je li znao dobri covjek,
je li mogo i da sluti,
da ce jednom s tim smijehom
tako crno osvanuti.

Kakva je to davna sreca
ozarila njemu lice -
da bi mu se narugala
jutros s crne osmrtnice.

GIMNAZIJALKE NA SNIJEGU

...A da ih nije
onako
zimi,
njih
sto vjecno na ljeto misle,
mi bi se proveli
kao Eskimi
-kao pingvini
smrzli bi se

Da nije tih ociju
i tih lica
iz kojih
vjecno
sunce grije...

...Gimnazijalke,
danas
svakoj po petica
iz zivota,
ljepote
i poezije

DRUMOVI CE POZELJET LUDAKA
(Pavlu Vujisicu)

Drumovi ce pozeljet ludaka,
a ludaka vise biti nece,
vjekovima za njima ce plakat
ojadjeno nebo i drvece.

Na gradove udarice trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostace bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Nece biti toga ko ce smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teske omorine ljeti
svijetom ce vladati dosada.

I ljudi ce poci u povratak,
opcinjeni minulim stoljecem...
Drumovi ce pozeljet ludaka,
a ludaka vise biti nece.

RODJENDAN


Rodjendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujuci zivot.
Vec - dvadeset i peta!
Kako se ludo okrece ova matora planeta,
kao zaljubljena siparica
blesava od srece.

Okreci se ti samo, stara,
okreci, okreci...
Sto se mene tice
- ja cu samo da zacepim usi,
pa i poslije stote opomene,
bicu opet duznik ravnodusni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Radje
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hocu da izadjem,
idem u vjecnu skitnju izmedju zvijezda.

Sta?...Necete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Djordano Bruno,
ja sam covjek jednog svemocnog vijeka,
pa znam da ce morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
sto ne da i steze,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teze!`

Uostalom,
vec su pocela da kevcu stenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Cujete li - zvonim...

Očaj

Dan osvanu a ja Skadar,
zle me sile
pretvorile
u gomile,
do temelja porušile.
Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice,

Gojkovice ,
mlada Gojkovice....

SVE JE ODVEC TUZNO

Sve je odvec tuzno
da bi bilo ruzno,
i to sto smo slabi
i lako ranjivi,
i to sto smo tako
nesigurno zivi,
i to lisje
koje
padat ne prestaje...
Sve je to lijepo,
pa kakvo je da je,
jer drugo nam
nista
ne
ostaje.

ZABILJESKE SA JEDNOG RASKRSCA

O, taj grozni strah na raskrsncima
s kojima smo se mnogi u krcme vratili.
O, taj kukavicluk ...
Blazen ko ima
hrabrosti za jedno ili drugo ILI.

Blazen kog ne uspije uzas raskrsnice
da baci pod noge i bijedno smrvi.
Blazen, kazem,
samoubice
i dobrovoljni davaoci krvi.

PROLJECNA ASOCIJACIJA

Zasto tvoj mali smijeh
ne moze da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni
poput psenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice
i posato mlinar vjecito prasnjav
od tvoga smijeha?

Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteci u krug
uporno kao zubobolja
prica nesto moj pijani drug.

Pijan sam eto ali sta to mari
pustite me dragi ja vas molim
u ovom zivotu ima puno stvari
koje samo pijan mogu da prebolim.

Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuc na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujuci nesto na sav glas.

ODMETANJE

Nije ovo ljubav , to se ja spasavam,
to ja bjezim, zeno, tebi u hajduke,
Romanijo moja ,puna dobrih trava
za krvave rane i zestoke muke.

To ja bjezim,bjezim , iako znam ,zeno,
da vec nigdje nema djula i zumbula,
da me ipak ceka prokleto Lijevno
dje u njemu bijeli se kula.

I opet jesen
opet tutnje beskrajne kise po Niksicu,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikolicu.
I opet neka pisma duga,
ocajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A sta ako prosviram taj metak
kroz ovo celo neveselo,
pa onda pocne sve iz pocetka,
zivot, stradanja, pa opet celo,
a sta ako nema zaborava,
ako je to vjecna igra kruga,
a sta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

IZMEDJU NAS I PLAVOG NEBA

Izmedju nas i plavog neba
uvijek nesto sto ne treba:
krov,kisobran,sesir,kacketa
-uvijek nesto sto nam smeta
da gledamo taj prostor cisti
i postanemo takvi ISTI.

Život
- kap žive na dlanu,
mali nemir
divan
u svom
vječnom nestašluku.

Smirite moju ruku,
molim vas,
smirite moju ruku
nemirnu
od sreće
što je
kap
još
tu.

Iz tame
svu noc
snijeg sipa
i vjetar
zvizdi
zima
zima
dobro je
mila
dobro ipak
sto negdje
postojis
sto te
ima.