Vitomir Vito Nikolic

First topic message reminder :


Vitomir Vito Nikolić

(1934 – 1994)

Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec pjevušimo pjesmu "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

Nocas tako zelim da me neko voli,
pregrst necije njeznosti mi treba.
Nocas cu sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u narucje neba.
Ja sam bio kafanski i niciji vise
i bio pust i prezren-nezanjan kao grobar.
Nocas bih htio sebi djecaku da licim
i da mi opet kazu kako sam dobar..

Bjelina



Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenom.

One padaju , osmjehuju se i mru na mome dlanu,
puno je jutros njeznosti i dobrote u prostoru
osnijezenom

skoro da povjerujem kako sam nekada i ja imao
mamu.

Skoro da povjerujem u sve nedodjije i sarene laze,
u sve price o patuljcima , Snezani i crvenkapici,
skoro da povjerujem kako cu nekad opet biti
mazen

kod dobre moje bake tamo u Gornjoj Bukovici.
Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenoj,

ali ni sam ne znam da li nesto dajem ili
molim,

o , ne zacudi se i ne zamjeri mi , prva zeno ,
koja jutros ovuda prodjes ako pocnem da te
volim.

Dan posjete

Nikoga! A možda je i bolje? Zapravo, svakako je bolje. Treba se navikavati na samoću. Meni i inače ne preostaje ništa drugo. Zašto insistirati na nekim prijateljstvima. Ne, ne... Nikoga više neću da zovem, ni usmeno, ni pismeno, ni telefonom.
Čekati, mirovati, pomalo raditi, i to je sve.
Da sam ja imao iole dobrog prijatelja, možda danas ne bih morao ni da ležim ovdje.
Ali, šta mogu - ponekad mi se čini da se čovjek može osloniti na prijatelje, pa se zanesem, vjerujem, nadam, a ove nedjelje i četvrtci udaraju po očima kao šamar.
Dosta više iluzija, Vitomire!
25. decembar 1966.

Banju Šaranoviću

Ove jeseni ni tebe ni mene
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Stižu mi nekakvi računi,
nekakve opomene,
a niotkuda riječi da me razuvjeri
kako nijesi bio u pravu
kad si potegao za nožem ko Serjoža.
Ove jeseni i ja sanjam travu
Neku dobru travu s one strane noža.

Ove jeseni ni jednog ni drugog,
ni toliko nama dragih, brate,
neko svojim putem,
neko svojom tugom,
svi smo i otišli u vražiju mater.

Ove jeseni ni mene ni tebe,
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Naša breza negdje sama zebe,
ona što si htio da je vjeriš.

Zasto tvoj mali smijeh
ne moze da se sije
po oranjima crnim,
da klija i zrije
i zri
poput psenice
tada bih na slapovima
mojih vena
sagradio vodenice
i postao mlinar vjecito prasnjav
od tvoga smijeha

(posebno dragi)

TRI MALE PRIČE ZA SVEČANI DEFILE

Uvertira

Tri velika druma utaču se u moj grad... Onaj sa planina, durmitorski, kojim dolaze ugojena krda, miris katuna i snjegovi, drum hercegovački, koji donosi žege, vino i Konavljanke i drum pješivački, kojim se prikradaju meke jugovine, šaputave kiše, jesen i ... ratovi.

Nesrećan sam pomalo zbog ta tri druma dolazeća: nikad nijesam mogao da budem na svakom od njih istovremeno, pa da odjednom - tri puta uđem u moj grad, u tu veliku bjelinu široko rasutu poljem, koja tako neodoljivo liči na srdačan osmijeh prijateljskog lica.

Meko sam onesrećen tom naivnom djetinjastom željom što se uvijek iznova javlja pri svakom povratku, pri svakom novom susretu i koja, eto, uvijek ostaje neostvarena. I boli - tiho, srećno, kao gimnazijalska ljubav.

Prva priča

To je ostalo iz djetinjstva, taj čudni utisak da drumom pješivačkim dolaze ratovi. Valjda od onog dana kada se iznad Budoša pojavilo crno jato bombardera? Ili, možda, još od ranije, od one večeri koja je bila tamnija za dvije hiljade crnih košulja, koje su došle odnekud iz Albanije, da se ugrade u crnu branu pred slobodom, koja je tih prvih ustaničkih dana bila tako blizu gradu? Ne znam tačno od kuda taj utisak, stravičan i taman, ali on se duboko urezao u dječačku svijest i ostao u njoj da i danas zaboli, obično ovako, u večeri pretprazničke, pod šumnim zastavama, pod slapom vatrometa. Uoči svakog slavlja bljesne u sjećanju ta davna slika, potraje trenutak-dva u svoj svojoj svirepoj ružnosti i ode, da bi iza nje ljepota moga grada ostala potpunija, svjetlija.

Da, ratovi dolaze otuda, iza Budoša, drumom pješivačkim.

Ratovi i tamne vode jesenje...

Nekom današnjem dječaku Budoš sigurno neće ostati u takvom sjećanju, jer on nikad nije vidio zlokobno jato aviona i crne košulje, on nikada nije vidio Budoške bare poplavljene prljavomutnom vodom koja je u sutonima, ćutljiva i crna, ličila na nesreću, veliku, podmuklu nesreću, koja će iskoristiti prvi mrak da se privuče gradu i da ga zauvijek zarobi svojom tamom.

Današnji dječak će zapamtiti Budoš po nekom izletu, po nekom uspjelom veslačkom takmičenju, održanom na nekom od jezera u njegovom podnožju. Ili će ga, možda zapamtiti po lijepoj prostranoj slici koja se sa njegovog vrha pruža, tamo - na pitomu Bjelopavlićku ravnicu i ovamo - na bijeli veseli grad pun sunca, koje se, kao neka snažna riječ završava uzvičnicima željezarinih dimnjaka.

I ja ću se vremenom sigurno osloboditi tog neprijatnog utiska vezanog za Budoš, tog rata i tih stravičnih jesenjih voda, ali nikada neću zaboraviti da je sve to zaista bilo.

Jep - slavlja su ljepša...

I mi u njima ljepši za jedno stradanje i veći za jedan trijumf.